Uspjeh jednopartijskog režima, s aspekta same vlasti, jeste postizanje stanja neizlečive bolesti cijelog društva – koje se realno očituje u punoj odanosti podanika režimu pa i kad on valja velike gluposti, i zatire preostale oslonce duhovnog zdravlja. To smo vidjeli upravo na Božić, na obilježavanju stogodišnjice Mojkovačke bitke u režiji crnogorskog režima. Sva grotesknost novocrnogorske priče ovdje je bila vidna u vrlo koncentrisanom stanju. Premijer Đukanović, samodovoljno, i bez stida pred žrtvom mojkovačkih junaka iz 1916, koji su se borili i dali živote za srpstvo, pokušava da ih naknadno učita i pribroji svom montenegrinskom projektu. Crnogorci, na čelu sa serdarom Jankom Vukotićem, bili su takvi Crnogorci zato što su bili Srbi. To su oni Crnogorci izrasli iz kosovskog epa, koji je ovjenčan ‘’Gorskim vijencem’’. Svaki je taj junak letio u boj, Bojnom njivom, kao Obilića poljanom: „Udri za čest ime i svobodu, ko god paše svijetlo oružje, ko god čuje srce u prsima...“ jer „tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija“, zato, „slavno mrite kad mrijet morate...“. Kakve veze imaju novi „junaci“ crnogorske suverenosti s Konika, Zabjela, iz Ulcinja, Rožaja, ili Minhena, Meksiko Sitija, Sidneja, Vankuvera koji su, uz plaćene avionske karte i dnevnice doletjeli da glasaju za „suverenu Crnu Goru“? Mojkovački junaci odbraniše čast Crne Gore i Crnogoraca, jer su se bili „za čest, ime i svobodu“, a ovi bezimeni gosti iz svijeta, čiji su preci najčešće potkopavali Crnu Goru, nastavili su isto, samo sada za preimenovani naslov - „suvereni Montenegro“. Lokalni kolovođa Đukanović, siromašnog obrazovanja i visprene političke pragmatike, uspio je da uz pomoć inostrane logistike i domaće montenegrinske sitneži, preimenuje vitešku i duhovnu Crnu Goru u „slobodni“ of šor Montenegro, u kome je gazda okupator. U doslovnom smislu, trebalo je na brzinu razoriti osnovne kategorije nacionalnog i kulturnog pamćenja, što je imalo za posledicu preimenovanje srpskog jezika u crnogorski (čitaj montenegrinski), prelazak s ćirilice na latinicu, instalirnje političke „crnogorske crkve“, da bi se se svezao s okupacionim NATO paktom koji „ovjerava novu crnogorsku samostalnost“. Mojkovačku priredbu (kao i mnoge druge izvodi u režiji dvorske dame i rektorke CG univerziteta Radmile Vojvodić, i dvorskog (čitaj poltronskog) istoričara Živka Andrijaševića. Da bi bio jasniji taj brzi crnogorski političko-ideološki zaokret, pun preimenovanja i preoznačavanja, treba podsjetiti, da je „konstruktivna saradnja“ s NATO paktom (koji potvrđuje crnogorsku samostalnost) počela baš u danima kada je Crna Gora bombardovana od te alijanse.
Istorijska Crna Gora (na koju se poziva Đukanović), sva je ćirilična, a natpis za proslavu 100-godišnjice Mojkovačke bitke ispisan je - latinicom! Tako zahtijeva ‘’montenegro režija’’ i njeni izvođači. Neobrazovanost Đukanovića postiže maksimalnu grotesknost kada je udružena sa visprenim političkim pragmatizmom. Odvajanje Crne Gore od mojkovačkih junaka, srpstva, ćirilice, slovenstva i pravoslavlja, Njegoša, upravo je intenzivno krenulo „konstruktivnom saradnjom’’ crnogorskih državnika s ovom alijansom u vrijeme bombardovanja.
Crnogorsku kapitulaciju, bijeg kralja Nikole iz osramoćene Crne Gore, čijoj je sramoti i okupaciji doprio, prećutkuje. Austrougarska okupaciona uprava, obezglavljenoj Crnoj Gori, za sledeće dvije godine, nanijela je najveću sramotu u njenoj istoriji. Austrijski straški program je upravo - istjerivanje ćirilice iz javnog pisma, uniženje svih nacionalnih simbola, počev od narodne poezije do Njegoševe kapele koju su bombardovali i naredili da se pjesnikove kosti miču sa Lovćena, gdje treba da se popne najviši spomenik austrijskom caru Franju Josifu. I sve bi to bilo izvršeno da se srpska vojska ne vrati i sa saveznicima oslobodi Balkan i razbi Monarhiju. Dakle, Đukanović je ipak zakasnio za ravno stotinu godina.
(Autor je književnik)
Piše: Milutin MIĆOVIĆ